Podrška pravednoj borbi

Podrška pravednoj borbi

Nekoliko godina su vođene borbe turske vojske i ustanika na kopnu i moru. Turci čine velika zverstva na nezaštićenom ostrvu Iosu (Hiosu) i bivaju više puta poraženi, ali zbog nesloge ustanika to nije iskorišćeno za konačno oslobođenje.

Godine 1825. formirana je i regularna grčka vojska, pa su turci bili prinuđeni da dovlače pojačanja iz Egipta. Pristiglo je 20 000 Egipćana obučenih od evropskih instruktora.

Podlegao je Peloponez, a zatim ii Mesolongi, a 1827. godine kapitulirao je i Akropolj.

Hrabri otpor grčkog naroda egipatsko – turskim snagama 1825 – 1827, te uspesi u borbama 1821 – 1824. godine nisu ostale bez odjeka u svetskoj javnosti. Oštre reakcije javnog mnenja navele su Rusiju, Veliku Britaniju i Francusku da zajednički intervenišu kod Turske u korist ustaničke Grčke. Zahtevano je da se odmah zaključi primirje i Grčkoj da autonomija. Pošto se Turska oglušila o zahtev velikih sila, došlo je do Navarinske bitke 1827. godine.

Udružena britansko – francusko – ruska eskadra uništila je tursko – egipatsku flotu, ali je Carigrad i dalje bio uporan. Tek kada je Rusija 1828. godine objavila rat Turskoj, osmanlijska vojska je bila prinuđena da napusti Grčku. Posle iskrcavanja francuskih snaga na Peloponezu i egipatska vojska se povukla i sklopljen je Jedrenski mir 1829. godine. Turska je bila prinuđena da prizna nezavisnost Grčke, koja je proglašena u februaru 1830. godine.

Tako je Grčka posle skoro dva milenijuma pod Rimljanima, u sklopu Vizantije i pod vlašću Turaka, ponovo bila slobodna. Ovoga puta ne u vidu mnogo državica – gradova kao što je bilo u vreme antike, već kao moderna centralizovana država pod upravom monarha ali i sa očuvanom snažnom demokratskom i kulturnoom tradicijom.

Povratak u samostalnost, međutim, nije tekao bez teškoća. Nacionalna skupština je još 1827. izabrala guvernera Grčke ruskog carskog ministra Janosa Kapodistrijasa, inače Grka, ali je on, koristeći nesređeno stanje u državi, nametnuo ličnu diktaturu i zemlju stavio u punu zavisnost od Rusije.

Velike sile tada nameću za monarha bavarskog princa Otona Prvog. On će ostati na prestolu do 1862. godine, kada će ga zameniti Đorđe Prvi, sin danskog kralja. Za sve to vreme velike sile se mešaju u politički život u Grčkoj, a delovi zemlje koji su još pod turskom vlašću nastoje da se ujedine sa maticom, pa dolazi do čestih nemira i ustanaka. Krajem tog veka, 1897. godine Grčka je morala da zarati protiv Turske upravo zbog jednog takvog događaja. Na Kritu je izbio ustanak i Grčka je htela da podrži svoje sunarodnike u zbacivanju turske vlasti, pa je proglasila aneksiju tog ostrva i uputila vojsku.

Dejstva su vođena i na kopnu i na moru. Nedovoljno spremna grčka vojska pretrpela je poraz od Turske. Zahvaljujući intervenciji vellikih sila, nisu nastale teritorijalne promene.

Krit su okupirale britansko – francuske snage, priznata mu je autonomija pod suverenitetom sultana i formirana nacionalna vlada pod komesarijatom grčkom kralja Đorđa Prvog.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *